Novom dramatizacijom, inventivnim rediteljskim pristupom poznatom romanu Slobodana Selenića, u scenografiji čija forma pršti od asocijacija, ansambl Narodnog pozorišta u Beogradu je, kroz mnoštvo dilema i upozorenja, ponudio emotivnu i savremenu pozorišnu sagu o transmisiji starog tereta naših očeva na duše novih generacija.
Reditelj Veljko Mićinović je poznat užičkoj publici, jer su njegovi komadi bili na repertoaru prethodnih festivala: „Urnebesna tragedija” (CNP Podgorica, 2015), „Samoubica” (CNP Podgorica, 2017) i „Radnička hronika”(NP Subotica, 2021).
Nakon njegovog komada „Očevi i oci”, koji smo gledali sinoć, uverili smo se u to da kod nas, već dugo, nema ničeg novog, osim starih podela.
- Naši problemi su naslijeđeni kroz različite epohe. Ne samo kroz istoriju nekog kraćeg traumatičnog perioda i devedestih godina prošlog veka, nego se sve to taložilo mnogo ranije. I naša predstava otvara baš taj problem, vizuru u kojoj možete da se suprostavite ili složite sa različitim ideologijama ili, čak, da birate stranu ako to želite, ali ta simbioza stvara ”kisjelinu” koju ćemo preseliti na naše potomke, kaže reditelj zavidne karijere.
Kako da je se rešimo, ako u žaru ideoloških i nacionalnih sukoba, sin majci kaže: „Ćuti, ti si Engleskinja”, a otac sinu: „Bolje da si mrtav”? U ovom vremenu bez ideologija, one stare su i dalje povod za podele, kao da postaju deo našeg genetskog koda.
- Izgubilo se vrijeme ideologija. Čini mi se da se kaže - za ideologije budale padaju. Generacije koje su mlađe od mene kažu da žive u vremenu opšte liberalne ideologije u kojoj se sve podrazumijeva, ali shvatite da je ta sloboda, zapravo, vrlo uslovna. Ta sloboda, koja se servira i vrlo često djeluje kao da nema granica, u ovom trenutku je veoma omeđena – ratovima, identitetom, zloupotrebama tih istih ideologija, izvitoperenošću digitalnog svijeta, trijumfima mediokriteta koji, zahvaljujući drušvenim mrežama, utiču na javno mnenje. To je opasno. To je ta ”kisjelina” koju sam pomenuo.
Asocijacije na scenografiju su razne, a jedna od njih bi mogla da bude ogromna grobnica iz koje izleću naši demoni...
- Dekor je simbioza suočavanja, odnosno foruma, i naše početne ideje o tome da je to masovna grobnica, ono od čega nikada ne možemo pobjeći. Moramo se suočiti sa kostima naših predaka i sa tragično nastradalim ljudima koji su, u određenoj epohi bili heroji, a danas se, vrlo često, smatraju zločincima i prekraraju se njihove istorijske sudbine. Utisak je da se danas često zabašurujemo u pobednike i krijemo se iza njih.
Krstovi na čelima likova mogli bi se razumeti kao njihove sudbine, koje su jasne na samom počeku komada. Je li to upozorenje o tome da je vreme da se konačno suočimo sa istorijskim teretima, da ih ne ostavljamo potomcima?
- Znam da će zvučati čudno, iz onoga što jeste emotivnost predstave, ali cijelo vrijeme to jeste moje osjećanje tog upozorenja generacijama koje dolaze. I ja sam otac. Imam dva sina i pitam se, svakog dana, kako da ih vaspitavam u ovoj civilizacijskoj pošasti. To su važna pitanja. Ona mijenjaju pristupe vaspitanju djece i emotivnim odnosima roditelja prema njima, ali se te promjene često prekasno dese. Kao roditelji, često svedočimo o prenebregavanjima određenih problema, upadamo u vrtlog, posle koga i naša djeca bivaju kontaminirana.
Kakvi smo mi danas očevi?
- Mi smo danas očevi koji vjeruju u to da rade dobro za svoje sinove i ćerke. To je, valjda, neki očinski kod. U to se ne možete razuvjeriti, jer biste pred sobom bili gubitnik. Mi smo danas očevi koji imaju potpuno novu vrstu ustrojstva, koji ne mogu više biti strogi, u kojima neće moći da vlada crno-bijeli stav, kakav su imali naši preci. Takav stav je podrazumijevao da sve to vodi nekoj snazi, stamenosti i odlučnosti. Danas, taj izazov je mnogo veći, nego ranije, baš zbog tih iskušenja u kojima stvari postaju veoma krhke. Došli smo u situaciju da su naša djeca veoma krhka i prevaziđen je taj opšti i stogi pristup koji se, vrlo često, ogleda i u zabrani pokazivanja ljubavi, što je čak i opasno.
Tekst i foto: N. K.
