Bilteni, intervjui, reči kritike, , konferencije i video prilozi na jednom mestu
Pete festivalske večeri 27. JPF "Bez prevoda" izvedena je predstava „Jugoslavija, moja otadžbina“,Gorana Vojnovića, u režiji Marka Misiračae, u izvođenju Pozorišta Prijedor i Gledališča Koper.
Kako predstavu opisuje reditelj Marko Misirača, u pitanju je emotivna vrteška koja počinje od otkrića glavnog junaka vezanog za njegovo i poreklo njegovih roditelja. On kreće u potragu za ocem, prošlošću, korenima i na tom potresnom, nekad i vrlo duhovitom putu, otkriva stvari o sebi i formira identitet kojeg nije ni bio svestan.
– Bilo je turbulencija, bilo je muka, pandemija i produkcioni problemi, ali srećom, sad je to sve iza nas i ne želim ni ja više o tim stvarima da govorim. Imali smo velikih muka, tekst je za mnoge bio unapred provokativan, a to je ono što se često dešava, ljudi ne pročitaju nego unapred donesu neki sud na osnovu informacija koje dobiju kad na Guglu ukucaju naslov romana, ili sam naziv taj „Jugoslavija“ nekima može da bude crvena krpa. Ja sam pokušavao, a nadam se da smo predstavom kasnije i uspeli da ih ubedimoda to nije tako kako oni zamišljaju i da predstava nije crno – bela da je vrlo slojevita, a prvenstveno je roman po kome je rađena slojevit – rekao je na okruglom stolu nakon sinoćnjeg izvođenja Marko Misirača, ističući neverovatno dobru energiju unutar ekipe.
„Danas, kada postajem pionir. Dajem časnu pionirsku reč…“, ponavljaju svi okupljeni likovi na sceni. Svi potom iznose i tačne datume polaganja pionirske zakletve. Svi, osim najmlađeg, Vladana Borojevića i njegove djevojke, Slovenke Nadje . Ovakvim početkom reditelj Marko Misirača predstavu otvara najintimnijim simbolom bivše Jugoslavije.
"Meni je jako zanimljivo i drago da je ovo jedna od predstava koje baš otvaraju temu kako sad mladi ljudi koji su se rodili nakon raspada osećaju tu zemlju, a kako sad nose to njeno breme, i to je glavna stvar oko koje smo se vezali", rekao je reditelj predstave Marko Misirača.
"Jako mi je bilo zanimljivo što smo morali da igramo scene koje su uslovno rečeno realizam, a i nešto što se dešava kao nekakvi fleš bekovi koji si uz vizure sina. Morao sam praktično da igram oca onako kako ga doživljava njegov sin, kroz njegova sećanja", dodao je glumac Boris Šavija.
Publika je ovoj predstavi dala ocenu 4,60.
Promocija knjige : Kako je Frojd postao Frojd, autora Adama Filipsa, predstavljena je u okviru pratećeg programa 27. Jugoslovenskog pozorišnog festivala “Bez prevoda” u Narodnoj biblioteci Užice.
Knjigu sa engleskog prevela je Nada Donati, a izdavač je je Clio, 2022.
O knjizi su govorili: Nebojša Bradić, dr Snežana Damljanović i Zoran Hamović.
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=4ABDMMew1c4{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=J3BNtD_sbt8{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=iZdO67D1FRE{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=TWA75ixCHHw{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=tQKJoHMbkIg{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=uvFP2LqKrB0{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=pf1q7zJil-o{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=LXstiya6AlE{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=kNhXtryq3Wk{/youtube}
Predstava „Mesec (dana) na selu", Narodnog pozorišta Užice“, po tekstu Ivana Sergejeviča Turgenjeva, u režiji Milan Neškovića, izvedena je četvrte festivalske večeri 27. JPF u Užicu.
Veliko seosko gazdinstvo daleko od prestonice. Leto. Stari prijatelji dolaze u posetu. Aristokratija, izmorena samom sobom, zimom i dosadom napokon će se malo zabaviti. Biće tu i ručkova i razgovora, društvenih igara i muzike, nostalgičnih sećanja, lamenta nad prošlim vremenima, prikrivenih egzistencijalnih strahova (istovremeno odsustvo straha za egzistenciju) pokušaja da se prevari vreme, zaustavi trenutak, popuni praznina.
Tu je, kao i svakog leta, Rakitin, dugogodišnji ljubavnik Natalije Petrovne i još duže prijatelj njenog muža Arkadija Islajeva. Uobičajen ljubavni trougao koji ne remeti ustaljeni seoski život u letnjim mesecima.
Ljubavnu melodramu Turgenjeva, reditelj Nešković i dramaturškinja Jelena Mijović, pomerili su iz osnovne priče.
“Kada sam pročitala tekst i kada smo pričali, pitala sam se kako je ovo sve što smo mi pomerili igrano kao melodrama u nekoj ruskoj zabiti, pa se sad nikoga posebno ne tiče, jer nam je nekako daleko. U našim čitanjima smo na različit način definisali istu stvar. Onda smo morali da se probijemo kroz ogormnu količinu teksta i kako ćemo da sve to da sužavamo,” kaže Jelena Mijović.
Ono što je dramturški bilo ponuđeno ovim komadom, je u startu bilo jasno svima da mora biti izmešteno, kaže Bojana Zečević, koja tumači Nataliju Petrovnu.
“Ja se i dalje borim i sa stilomi i sa žanrom i glumačkom igrom. Još uvek se meni sve to pakuje.”
Glumica Tijana Karaičić Radojičić, kaže da je ovu predastavu radila drugačije u odnosu kako obično radi.
“Ja vrlo brzo dolazim do rezultata, jer odmah jurim, grabim. A sada sam dosta dugo posmatrala kolege.Trudila sam se da ceo tekst uđe u mene, da znam svačiji korak, svačiju rakciju, kako svako izgovara svoju repliku. Bila sam prenatrpana i fizičkim radom, jer ta moja Kaća non stop radi i nema vremena za njihove emocije o kojima pričaju.”
Mladi glumac Dejan Maksimović kaže da mu klasične melodrama nikada nisu bile privlačne za rad.
„Veoma me obradovao rad sa Milanom Neškovićem. Znao sam da će tu biti neko pomeranje i da neću raditi ono što mene ne interesuje, ali nisam očekivao dokle će to otići. Naučen sam da kroz rad na nekoj ulozi istražujem. Tako sam kroz tekstove pronašao da je Beljajev prikazan kao ideal, čista duša. I onda je vrlo jasno zašto se njih dve zaljubljuju u njega.“
Vahidin Prelić, koji trumači Rakitina, kaže da u celom komadu nema ni LJ od ljubavi, ni E od empatije.
„Jedino čime se oni vode i što osećaju je strast i čist egoncetrizam, egoizam i interes, koji provejava. To njihovo bahaćenje prema nižoj klasi, mene to istinski najviše boli u komadu. To prodavanje mladih života zarad ispunjavanja sopstvenih strasti, varanje prijatelja već godinama je jako diskutabilno. Ne znam šta ta vrsta ljudi očekuje da se desi?“
Publika je užičku predstavu ocenila sa 4,42.
U okviru pratećeg programa 27. Jugoslovenskog pozorišnog festivala, u Narodnoj biblioteci Užice predstavljena je monografija Snežane Kovačević pod nazivom “Tihi majstor velikog umeća”, priređivača Zorana Jeremića.
Zoran Žeravčić iz Udruženja “Kolektiv Užice”, koje je uz podršku Biblioteke “Ljubiša R. Đenić” iz Čajetine izdavač monografije, podsetio je na bogatu biografiju kostimografkinje užičikog Narodnog pozorišta Snežane Kovačević.
“Zoran je prikupio 15-tak tekstova poznatih pozorišnih radnika koji su napisali svoje impresije o Neni Kovačević. To su Aleksandfar Lale Milosavljević, Nebojša Bradić, Miodrag Tabački, Branko Popović, Aleksandar Lukač, Kokan Mladenović, Slavenko Saletović, Slobodan Ljubičić, Anderea Paćoto, Nemanja Ranković, KatarinaVražalić, Majkl Divajn, Slobodan Šuljagić, Miodrag Miki Damjanović, Nikolaj Koljada i Svetislav Basara. Tu je kompletan spisak predstava za koje je Snežana uradila kostime u užičkom pozorištu, ali i još 15-tak pozorišta u Srbiji, Crnoj Gori i Bosnii Hercegovini, zatim njene samostalne izložbe, kao i nagrade koje je dobijala za svoj rad. Pored ostalih priznanja ona je osvojila jednu nagradu i na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu koji se održava u Užicu”, rekao je Žeravčić.
Trend u srpskom teatru je da pozorišta nemaju stalne kostimografe, kao što je to 40 godina bila u užičkom pozorištu Snežana Kovačević, rekla je na promociji monografije profesor doktor Tatjana Dadić Dinulović.
“Stalnog kostimografa imaju pojedina beogradska pozorišta, ali je to u unutrašnjosti veoma retko. Stalni kostimograf ili scenograf u pozorištu je osoba koja učestvuje u građenju identiteta jedne pozorišne kuće, To je neko ko taj identitet čuva i brine o važnom segmentu pozorišta, a to je fundus. Stalni kostimograf čuva sećanje ili trag na predstave koje su se desile kroz vreme. Zahvaljujući kostimima u fundusima se može videti šta je pozorište radilo i koliko je to vredno.”
Priređivač monmografije Zoran Jeremić, podsetio je da je Nena Kovačević, nakon svoje karijere u “Tarateksu” u Bajinoj Bašti, došla u užičko pozorište u trenutku kada se u Užicu osvajao jedan novi kulturni prostor, koji je bio iniciran upravo iz pozorišta.
“U pozorištu je bio epicenter tih događanja, i naravno da je ondašnji upravnik koji je kumovao njenom dolasku, bio jedna od važnih ličnosti tog vremena. I ne samo Snežana, već i glumci koji su radili u tom trenutku, Basara je pisao tada najbolje stvari, mnogi slikari su se vratili u Užice. To je bila sjajna klima, i deo te priče bila je Nena.”
Kostimografikinja užičkog Narodnog pozorišta Snežana Kovačević, istakla je da je Zoran Jeremić insititirao da u knjizi budu i skice i fotografije kostima, kao i fotografije iz predstava.
“Zahvalna sam sadašnjem upravniku Zoranu Stamatoviću i kolegama iz pozorišta što su ti kostimi sačuvani, što su svi fotografisani. Strašno mi je kada vidim bačene kostime i da se to ne čuva. Nisam uvek mogla da utičem, ali mi je bilo veoma važno da se sačuvaju ti kostimi,” rekla je Snežana Kovačević.
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=V2rr8mkaTnU{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=wm0vA-odDqc{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=nrM_xnKF3CU{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=COR4J5_DyZ8{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=P2cJ364xZWo{/youtube}
{youtube}https://www.youtube.com/watch?v=cTMURQlQTOg{/youtube}