Posle nekog vakuma oko izbora direktora u koji se umešala i politika, uspeli ste da je pobedite. Kao sociolog, kako objašnjavate tu potrebu da se utiče i na teatar?
-Glumci i svi zaposleni su u tome uspeli i sve je to sad iza nas, idemo da radimo. Jaka je reč koja može da se kaže sa scene. U jednom gledalištu sedi 600 do 700 ljudi i to nije zanemarljivo i moć vaše izgovorene reči nije tu mala. Verovatno je potrebno sve staviti pod kontrolu. Mislim da živimo u društvu koje je suzbijeno čak i u tome gde jedan drugom treba da kažemo šta mislimo a to je tek vidljivo u pozorištu, javnom servisu…Gore je što jedni drugima ne verujemo, tako da je sve ostalo manje važno.
Da li je i za taj naizgled mali otpor, trebalo biti junak našeg doba?
-Svakako su moji junaci, jer kad se neko okupi oko nečega i toliko je istrajan u zajedničkoj ideji da ostvari cilj i ponaša se u tome kao jedan organizam u situaciji koja traje tri meseca, onda to jesu junaci. U širem društvenom kontekstu, mislim da se to nekako izgubilo. Ponašamo se kao muva bez glave, živimo od danas do sutra i bojim se da junak kao kategorija nestaje.
Mirjana Petrović, JPF Bilten
Ceo intervju objavljen je u Biltenu br. 6 XXIV JPF “Bez prevoda”