Razmišljajući duže, u mom srcu se izdvojio Dobrica Erić, borac za očuvanje srpskog pisma, čovek koji je pisao i pevao o ljutoj srpskoj rani – Kosovu i sa tom ranom legao u srce svoje Gruže. A odmah potom mi se stvorila slika Tamare koja je u velikoj misiji „Akcije“ uspela da pruži dom onima koji su vapili za jednim kutkom dostojnim življenja. I onda se „razvio film“ o toliko drugih ljudi iz svakodnevice, znanih i neznanih, koji su činili i čine dela koja ne može izvesti svako, već samo oni koji su kao čudom odabrani da na primer, doniraju sopstvenu kožu komšiji koji je stradao u požaru, ili ostanu u avionu koji svoj let završava sasvim sigurno padom, ali dok se Junak pita – to neće biti na dečji vrtić, ili nečiju kuću, to neće završiti sa brojem žrtava većim od jedne.
Junaci našeg vremena žive tu, oko nas i beskrajno sam zahvalna što postoje i vraćaju nam preko potrebnu veru u ljude, a samim tim i u život, kaže Mirjana Ranković Luković, novinarka „Zlatiborpresa“.